Hladnom, umjesto poklona...

Postoji staza po kojoj smo hodali, postoji zrak koji smo smo disali, postoje riječi koje smo pričali. Da, sve to postoji, samo ti više ne postojiš...


11.11.2011.

Ghosts of the world...

Dozvolite da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas čekam. Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.

Miroslav Antić



05.11.2011.

'I'm somewhere, You're somewhere... I'm nowhere, You're nowhere... I could call you, but I don't...

Znam ja šta više nikada neću naći.
Nisam zato gledala tvoje slike. I nisam ti zato preko ekrana dodirivala lice.
Tada sam te još poznavala. Prošlo je mnogo vremena.
Dotakla sam ti lice. I sjetila se.
Mekana brada pod mojim dlanovima. I onaj čuperak u sredini.
Naglašena vilica i mirisna koža.
Hladne uši, ljubim ih. Izluđuje te.
Oštra kosa pada ti po vratu.
Zavlačim ruke, nestajem.
Pogled, često me je plašio -
Ukočen, bez treptaja, i bojim se reći -
Bez ljubavi.
Tražila sam iskru,
Godinama,
Samo iskru.
Naznaku.
Tvoje tanke, blijede usne.
Ispijala sam posljednje kapi krvi iz njih.
Jednom su se tako sklopile.
Znam ja šta više nikada neću naći.
Poljupci. Nama je jedan bio dovoljan.
Bez svijeća i vina.
Samo kap parfema. Izluđuje te.
Male bore u uglu usana.
Blago iskrivljen nos.
Ljubim te po vratu,
Sklapaš oči. Nestaješ.
Želiš, još kako me želiš.
Sjetila sam se, Hladni.
Prošlo je devet mjeseci.
U srcu ne postoji kalendar.
Ali znaš da ti nisam mogla oprostiti,
Tvoj najveći grijeh -
Što si tražio da te dijelim s drugima.
Samo tad sam ti rekla "Ne".
Nisam zato gledala tvoju sliku.
Nisam zato osjetila svaku poru pod svojim dlanom,
I nisam zato trepnula kad sam dotakla tvoje oči.
Oživjela sam te. Ponovo.
Kao da nije bilo dovoljno teško Pustiti te.
Jer bio si Sve.
Znam ja dobro šta više nikada neću naći...





30.10.2011.

You'll follow me down...

Kotrljaju se točkovi
Po umornim pločnicima.
Rsplinuti dani
U noćima navraćaju
Kao utvare.
Daljina se kilometrima
Ne mjeri.

Kažeš: "Znam."
Skupljaš prašinu
Budućeg života.
Kažeš: "Idem sad."
I bruji tramvaj
Što na nekog miriše.

Udar kazaljke
Cijepa tišinu
Na pola.
Umorna pluća
Troše kisik.
Kažeš: "Sve je crno".

A glava ti
U oblacima
Lebdi.



24.10.2011.

Nevermind, I'll find someone like you... I wish nothing but the best for you...

Ti si otišao. Sad sam doznala.
Ne znam šta da mislim.
Ne znam šta da osjećam.
Meni je ionako svejedno gdje si.

Svejedno je i to što te proteklih noći
osjećam i sjećam
Zaboravljenog.

Ti si otišao. I ja te možda više nikada
Neću vidjeti.
Nisam tužna.
Ni povrijeđena.
Ti si za mene davno otišao.

Nije važno što neke noći
Ne mogu da izbrišem,
Kao ni tvoj pogled na sebi
Kad ti rekoh da sam sretna s njim,
Ni svoje suze
Na silu zadržane.

Ti si otišao. Bez pozdrava.
Iako se odavno ne pozdravljamo.
Pitam se, da li bi možda,
Da si ostao, sa  mnom,
Bilo drugačije?
Da smo izgradili svoj svijet.
Da li bi ostao?

To si oduvijek najbolje radio -
Zatvarao vrata za sobom.

Ti si otišao. Ne znam ni gdje.
Meni je ionako svejedno gdje si...



06.10.2011.

Nobody's woman...

Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila nečija,
može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
ni na šta nije navikla.
Nije ni morala da se navikava.
A ti misliš – dobro je:
ničija je slobodna.
Pa, ničija je baš i ničija
zato što tako voli slobodu
i što nikad ne bi postala nečija.
Svačija je isto nečija,
samo što je previše nečija,
ali uz dobre razloge
može postati umereno nečija,
pa opet može postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo,
najgore što može da ti se desi?



12.09.2011.

There was the blue door...

Kako je čudno kada te prebolim;
Dani u koje sam se klela tako su daleko.
(Nije da se žalim, Hladni.)
Nema te mjere kojom se mjeri ljubav,
Ubij me ako i sada znam
Kako silna je bila.
Sanjala sam o trenutku
Kada ću otvoriti vrata
I ugledati tvoj lik.
Zatvoriti ih dok stojiš
Snen i zgužvane kože.
A kad se vratim, sve na svome mjestu -
Da nije nevješto spuštenih jastuka
I haosa u mojoj duši,
Ne bih ni znala da si ikada bio tu.

Da sam ikada mogla birati,
Znaš šta bih izabrala.

Kako je čudno kada te prebolim.
Iste su boje ali okus nije.
Nadam se samo da si bio siguran
Kad si zadnji put zatvorio vrata...


07.06.2011.

Tell me it's not over

Čujem te ponekad, pjevušiš u hodu,
Zabacuješ glavu i dišeš u mekanu bradu.
Znaš da si još uvijek postavljam pitanja;
Gdje li si, s kim li si?
Pomisliš li na mene?
Nisu se naše ruke dugo držale,
Mi nemamo mnogo uspomena.
Zato te oslikavam,
Zamišljam.
Katkad.

Osjetim te ponekad, okrećeš se u snu,
Prebacuješ ruku preko mog struka.
Znaš li da sve teže pronalazim riječi,
I ne znam zašto mi je trebalo toliko
Da te prebolim.
I da zaboravim?

Sve smo si davno rekli.
Zašto je onda ova priča
Još uvijek
Nedovršena?



03.06.2011.

It could have been so beautiful...

Ja se napokon mogu pogledati u lice.
Mogu se nasmijati,
Jer tu si,
A ja sam zaboravila.

Sjećaš li se tvoje poruke
Nakon 6 mjeseci,
Kada si rekao da dolaziš?
Kupila sam novu haljinu,
Uredila si kosu
I popila 6 votki
Da bih te mogla vidjeti.
I prevarila sam ga
I ljubila sam te.

I nisam se pokajala do današnjeg dana.

Ja se napokon mogu nasmijati
Kada se sjetim
Svoje Ludosti
Za tobom.

Sjećaš li se kada sam ti rekla
Da sam sretna s njim
(I bila sam)
Onda sam te gledala,
Svirao si.
Kroz dim tvoj se pogled spojio sa mojim
I tada je dio mene umro,
Onaj koji je nastavio da živi bez tebe.
Bože, rekoh da sam sretna bez njega...

Pokajala sam se što sam sretna.

Možeš li se pogledati u lice
Kada se sjetiš šta si učinio?
Šta je tebi tvoja
Ludost donijela?

Sjećaš li se kada si krenuo
A ja vezala ruke oko tvoga vrata,
Kako su nam srca udarala?
Tek sada znam da je jedan dio tebe umro.
Onaj što je mislio da mu je svejedno
(Ja znam da tebi nije bilo svejedno,
Samo ti nikada nije bilo dovoljno stalo).
I kako sam samo pijana mogla reći:
"Najljepši si na svijetu..."
Kao da ti to kažem svakog dana.
A nisam nikada.

I bajku koju si potom ispričao
O nama,
O našem zajedničkom životu.
Gomila šarenih, ljepljivih laži.
Niko od tebe nije ljepše lagao.
Nikome naivnije nisam vjerovala.
Sjećaš li se?

Ja se napokon mogu pogledati u lice.
Mogu se nasmijati,
Jer večeras si tu,
A ja sam zaboravila...



31.05.2011.

see the sky is broken in the middle of the night, nothing left here for me... it's washed away...

Obrisi dodira nježnih
I odjek neispričanih priča.
Nemili zvuk zatvorenih vrata
I prazan prostor između prstiju.

Još nosim tvoju sliku u novčaniku,
Ne da je gledam
Već da znam da si bio tu.
Još vjerujem da smo bili
Jedno za drugo,
Samo da sam znala
Sačuvati sebe.

Gmizale su tajne sa tvog vrata,
Kao crne utvare.
Ja na glavi
Čuvala nebrušene smaragde.

I nisam htjela tvoj život,
Nisam te htjela mijenjati
I biti smisao svega što radiš.
Vapila sam da budem dio,
Onaj najljepši koji će svemu
Dodati boju, crvenu.
Da budem vrata koja ćeš
Uvijek moći otvoriti.
Da budem ruke koje će te
Zagrliti kad se vratiš s puta.
Da budem zraka sunca koja će te
Jutrom poljupcem probuditi.
Da budem rame na kojem ćeš
Ostaviti svu tugu i bol.
Da budem usne koje će ti reći
Što bi tvoji najdraži ti rekli.

Da budem slika u tvome novčaniku.

Da ti vratim hrabrost
Ako je ikada izgubiš.


Priznaj, bila sam hrabra za oboje?



29.05.2011.

Feelin'

         Ponekad se vratim, izmjerim, prevrnem, ocijenim. Nije bilo bogzna što. Ali više no dovoljno. Iako je prošlo mnogo, još imam dar da te naslutim. Pročitam stare poruke. Čuvam ih još uvijek. Oživim uspomene. Još želim vjerovati da si mislio svaku riječ. Da ti je bilo malo više stalo. Da svaka riječ nije bila laž. Da svaki poljubac nije bio laž. Da svako obećanje nije bila laž. I svaki tvoj odlazak je bio laž. Uvijek si se vraćao. Po prvi put ne želim da se vratiš. Ne treba mi to. Ja te više ne volim. Ja te više ne trebam. Ti nisi onaj kakvog sam te smatrala. Ali ne bih se kladila u sebe kad bi pokucao na vrata...

         Voljela sam te, Hladni. Beskrajno, potpuno, svakom kapi krvi, svakim dahom, svakim treptajem oka. I ja se barem mogu bez stida pogledati u ogledalo. I nisam s tobom ništa izgubila. Sve mi je vraćeno, duplo. Tako, samo si ti na gubitku...

         I kažem mu, kada me pita zašto obamrem kada ti ugledam lice na ekranu,

 

„Ma, to je normalno...“




Stariji postovi